Od trenutka kada dijete krene istraživati svijet oko sebe, ono na neki način počinje razvijati svoju likovnost. Ponekad nam se čini da malo dijete radi nered dok preslaguje različite predmete u kući ili se npr. igra hranom, dok se ono u stvari izražava kroz takve aktivnosti. Krenuvši od jednostavnog manipuliranja predmetima, pa zatim sve složenijom obradom istih, dijete neverbalno komunicira sa svojom okolinom.
Skloni smo tome da verbalnom izražavanju dajemo najveći značaj, dok ostale načine izražavanja nerijetko zanemarujemo. Uzevši u obzir specifičnost razvoja svakog djeteta, možemo zaključiti kako se djeca razlikuju u svojim sposobnostima i interesima, a time i načinu izražavanja. Potrebno je iz tog razloga omogućiti svakom djetetu izražavanje na način koji je njemu svojstven i prirodan.
Omogućili smo djeci svakodnevne aktivnosti istim materijalima, kako bi imali dovoljno vremena za proradu iskustava na tom području. Materijali su većinom neoblikovani i samim time vrlo primamljivi djeci. Neoblikovanost materijala omogućuje slobodu istraživanja, jer ne postoji određen način kojem dijete treba odgovarati. Time šaljemo djetetu poruku da nije bitan konačan rezultat, već sami proces u istraživanju, izražavanju i stvaranju.
Važno je pravilno usmjeriti dijete, ali ga nikako poučavati, niti mu zadavati konačan cilj, jer time gušimo njegovu kreativnost, te ga obeshrabrujemo u nastojanju da se samo izrazi. ''Ljepota je u oku promatrača'' – to bi trebala biti rečenica vodilja svih onih koji na neki način sudjeluju u razvijanju dječje likovnosti. Našim sudom možemo dijete odvesti u šablone i narušiti njegovo samopouzdanje, zato razmislimo prije nego li ocijenimo djetetov rad kao nešto beznačajno.
Pripremila: odgajateljica Ivana Žarko